Bilježnica Roberta M.
Od petka, 26. devetog ovog, sve cijevi Tunela Učka ponovno će biti u prometu.
Lani, 13. devetog, svečano je otvorena druga cijev. Mjesec dana su oba dvije cijevi “radile”. Nova od HDZ-a i ona stara od druga Tita koju su Petar Stambolić i Veselin Đuranović otvorili jer Starog s Briona više nije bilo, a onda su je zatvorili kako bi je obnovili i modernizirali.
Dan prije
Sada će staru s novom opremom svečano otvoriti premijer Andrej. Tako je barem najavljeno. Dan prije, 26. devetog. Prošlo je četredeset četiri godine. Pamtim taj dan jer je moja nona Stefanija sa svojom prijateljicom Ankicom babicom Ziraldo, u njezinom crvenom Zaporožecu, imala lakši sudar kod Čiriteža kada su se vraćale s otvorenja tunela Učka. A mi smo prošli tunelom u kojemu su svi sretno trubili iz Kvarnera i mi iz Istre i otišli na pizzu u Opatiju pa smo tek navečer, kada smo se vratili, saznali da je bila u Izoli da joj gips stave na lijevu ruku. Nije bilo mobitela. Da onda se hodalo na hitnu u Izolu.
Ovaj tunel je puno toga promijenio. Nije se više rađalo u Kopru. Rijeka se otvorila. KBC Rijeka je postalo liječilište sjeverne Istre. Sada, nakon 27. devetog 1981. godine, istu cijev još jednom “krsti” politika, jer Istra je to. Povijest joj je bila burna. Spajanje. Pripajanje. Odvajanje. Razdvajanje. Cijepanje. A ceste su tu uvijek najvažnije još od rimskih dana. Lokalna i nacionalna politika to zna. Čim nanjuše da tu ima prostora, odmah idu teme besplatnog tunela, samodoprinosa, drugova nekad, danas gospode. Neko će opičiti sigurno i po željezničkoj prugi, a zaboravljaju da će nam dronovi poštu raznositi za koju godinu. Postoji li neki političar koji razmišlja i govori mi kako će izgledati 2029. i 2033.? Jer o 1945. sam se dosta naslušao, a i o 90-im znam kako je bilo, ne samo u ratu nego i privatizaciji…
Dan poslije
Autocesta od Rijeke do Pule samo što nije. Autocesta od Pule do Kopra, opa! Što se događa? Zoveš se Capodistria, a Istrom si vezan kako? Ako ne znaš što je bilo ovo ljeto, ti pitaj turiste. Koji su već kod Brtonigle strpljivo stajali u dvije kolone jer nakon Plovanije prema Kopru nema ceste. Imaju neke od vremena Kardelja, Dolanca i Prešerna. Jedna vijuga Sečovjanskom dolinom soli pa kroz Luciju na breg pa dolinom drvoreda Strunjana laganini do Izole, a druga od Kaštela dolinom Dragonje pa usponom ispod Padne pa nizbrdicom prema Kopru… Užas. Katastrofa.
Nisu mi jasni lokalni Istrijani, Primorci ako takvih sploh ima še “Na Obali” jer slovenska politika to kliče “Obala”, a mi Istra, Primorska Istra. Koja spava. Toj tihoj slovenskoj Istri ne smeta što pet mjeseci na godinu preko ceste djeca, upokojenci, ne mogu prelaziti sigurno i normalno. Čestitam im. Takav narod svaka politika želi imati. Tih, miran, pokoran i discipliniran.
Nije važno što im alternativnim pravcima turisti koji ovako i onako neće spavati kod njih, jer putuju u našu hrvašku Istru, lutaju oko kuća, po dvorištima, tražeći kratice s prikolicama glisera, kamperima i kućicama, skuterima i vespama da se barem voze, jer alternativa je beskonačno stajanje u kolonama za Hrvaško od europskih autocesta Trsta za Koper ili pak Ljubljane za Koper na njihovoj glavnoj cesti. Ovo “Z Obale” postaje sado-mazo polako…
Dan nakon X-a
To s istarskim X-om od Žminja za Labin puštam za drugo izdanje kolumne na bonton.hr kada ćemo prokomentirati cestu koja se nalazi tamo gdje je Istra najšira, najdeblja, tamo gdje nikada neće stići autoput…
Uskoro se dvocjevno spajamo s maticom. Dobro je to. Samo ne zaboraviti “onu cijev za van iz Istre”, ta je zmočena Samodoprinosom…
