don Antun Nižetić
Posljednjih dvadesetak godina svjedočili smo fenomenu tzv. novog ateizma, globalnog pokreta koji je agresivno nastupio protiv religije i zauzeo golem medijski prostor. No sve je jasnije da je riječ o kratkotrajnom trendu koji se urušava pod vlastitim proturječjima, dok klasični, filozofski ateizam ostaje kao ozbiljniji i misaono dublji sugovornik.
Ovaj tekst najprije ukratko uvodi u pojam novog ateizma. Zatim donosi pregled suvremenih mislilaca i javnih glasova u anglosaksonskom svijetu, koji oblikuje javni narativ Zapada, a koji se danas sve jasnije izdižu izvan ateističkih okvira. Time želim pružiti mali orijentir hrvatskom čitatelju koji ne poznaje dobro engleski, a onome koji ga poznaje biti poticaj za daljnje osobno istraživanje i produbljivanje.
Stari i novi ateizam
U prvom desetljeću 21. stoljeća pojavio se novi val militantnog ateizma koji je sebe predstavljao kao racionalnu alternativu religiji. Za razliku od ranijih ateističkih mislioca 19. i 20. stoljeća, ovaj novi pokret nije nastao kao filozofsko promišljanje, nego kao aktivistički projekt s jasnim društvenim ciljem: ukloniti religiju iz javnog prostora i nametnuti sekularni svjetonazor kao jedini legitimni okvir društvenog života.
Taj fenomen nazivamo novim ateizmom, za razliku od klasičnog, “starog” ateizma koji su oblikovali autori poput Schopenhauera, Nietzschea, Marxa, Sartrea, Camusa i drugih. Stari ateizam bio je tragičan, filozofski dubok i egzistencijalno napet — nastao je iz stvarnih pitanja o smislu, patnji, slobodi i apsurdu. Novi ateizam, nasuprot tome, nastupa bez tragike i bez filozofske dubine; on je agitacijski, polemičan, medijski agresivan i politički usmjeren.
Njegova najprepoznatljivija javna lica postala su tzv. „četiri jahača apokalipse“: Daniel Dennett, Christopher Hitchens, Sam Harris i Richard Dawkins. Oni tvrde da je moguće i bez Boga zadržati moralni poredak, ljudska prava, urođeno dostojanstvo svake osobe, pa čak i svrhovitost postojanja. Drugim riječima, žele ukloniti kršćansku metafiziku, ali zadržati plodove koji su upravo iz te metafizike proizašli. To je pokušaj da se baština Zapada nastavi, ali s odrezanim korijenima.
U toj se točki otkriva temeljna napetost: ako se ukloni krajnje uporište dobra i istine, onda i ti pojmovi ostaju bez temelja. Upravo su to jasno vidjeli stari (dobri) ateisti kao Nietzsche koji je ismijavao površne ateiste koji misle da mogu ukloniti Boga i nastaviti živjeti “normalno”. Njegova je misao jasna: padne li Bog, padaju i sve stare vrijednosti. Humanizam bez Boga prazna je ljuska kršćanstva.
Sekularni humanizam – humanizam bez Boga
Novi ateisti nude emocionalnu utjehu umjesto koherentne misli. Često se radi o snažnim govornicima i vještim polemičarima, ali o slaboj misli svojstvenoj postmoderni: neodređenoj, razumski neutemeljenoj, više osjećajnoj nego argumentiranoj. Nakon što proglase apsolutni besmisao postojanja, okreću se retorici o “dobroti”, “napretku” i “plemenitosti” — kao da je moguće izgraditi moral u svijetu bez objektivne istine.
Primjerice, Dawkins tvrdi da ateistu ne treba „nebeski policajac“ da bi bio dobar te da altruistični geni mogu objasniti moral. No time ne odgovara na temeljno pitanje: zašto bi išta bilo objektivno dobro ili zlo ako izvan naših osobnih mišljenja ne postoji nikakav stvarni, objektivni kriterij što je dobro, a što zlo? Bez čvrstog temelja moral se pretvara u stvar ukusa — ovisno o raspoloženju društva, ili još gore, ovisno o onome tko u rukama ima moć.
Tu su stari ateisti neusporedivo iskreniji i realniji. Sartre i Camus također su pokušavali pronaći izlaz iz apsurda ateizma, ali Sartre priznaje da čovjeku bez Boga na koncu preostaje samo hrabro prihvatiti očaj, dok je za Camusa najvažnije filozofsko pitanje: zašto uopće ne počiniti samoubojstvo? Nietzsche je, pak, pronicljivo prorokovao što slijedi kada se ukloni Bog: nestanak istine, raspad vrijednosti i nezaustavljiv silazak čovječanstva u nihilizam — „crna plima“ koja će progutati Europu. Ideologije 20. stoljeća — nacizam i komunizam — nastale na materijalističkim tumačenjima stvarnosti, nažalost su bile krvava ostvarenja tih proroštava.
U jednom pamfletu američki sekularni aktivisti tvrde da “život nema unutarnju svrhu ni značenje”, ali odmah dodaju da ipak trebamo raditi na “dobrobiti čovječanstva”. Nakon što proglasi svijet besmislenim, sekularni humanizam pokušava utješiti čovjeka moralnim osjećajima — ali bez objektivne istine pojmovi poput dobra, pravednosti i humanosti postaju tek osjećaji.
Dostojevski je to izrazio u najkraćoj formuli: “Ako nema Boga – sve je dopušteno.” Novi ateisti žele zadržati moralne zabrane i norme, ali bez mogućnosti da objasne zašto bi one uopće vrijedile.
Christopher Hitchens, zasigurno najelokventniji i možda najistaknutiji među novim ateistima, često je naglašavao da moral nema nadnaravni temelj. No istodobno je otvoreno priznao da čovjekova težnja za pravdom nadilazi čisto biološko objašnjenje. U njegovim se tekstovima — kao i u cijeloj misli novog ateizma — provlači neugodna nedorečenost: intelektualac koji djeluje potpuno sigurno u svoju bezbožnu poziciju odjednom zapinje na pitanju savjesti, i tu ga postaje neugodno slušati ili čitati.
Iz toga se otkriva ključna slabost novog ateizma: moralne vrijednosti ne mogu „jednostavno postojati“ bez uporišta u objektivnoj istini — koliko god mi jako željeli da one postoje.
Novi intelektualni zaokret
Unatoč buci novih ateista, sve je jasnije da ljudi ne prihvaćaju objašnjenja koja pucaju na ključnim pitanjima. Zato sve više medijski eksponiranih autora i suvremenih mislilaca ponovno otvara teme koje su se godinama smatrale zatvorenima. U središte rasprave vraćaju se pitanja vjere, autentičnosti Božje objave, Krista, grijeha i spasenja, objektivne istine …
Jedan od jakih primjera tog zaokreta je Peter Hitchens, britanski autor i novinar, upravo brat spomenutog Christophera i jednako elokventan. Kao mladić bio je militantni ateist i marksist — do te mjere da je pred obitelji spalio vlastitu Bibliju kao čin prkosa. No nakon dubokog razočaranja u komunizam polako je počeo preispitivati svoje uvjerenje da je čovjek tek proizvod povijesti i društva. U autobiografskim zapisima opisuje trenutak u kojem ga je, sasvim neočekivano, jedna srednjovjekovna slika Posljednjeg suda duboko potresla i otvorila put povratku vjeri.
Peter o svom pokojnom bratu Christopheru govori s tugom. Smatrao je da je Christopher bio čovjek koji je postojanje Boga odbijao prvenstveno zato što bi mu to srušilo svjetonazorski sustav koji je — javno, retorički i profesionalno — godinama gradio. Po Peterovu mišljenju, Christopherov ateizam nije bio samo intelektualna pozicija, nego i emocionalna borba protiv Boga kojeg je više odbijao nego što uistinu nije vjerovao da postoji.
Slično tome, tijekom posljednjeg desetljeća niz značajnih javnih intelektualaca — ne nužno vjernika — počeo je otvoreno preispitivati materijalistički narativ.
Povjesničar Niall Ferguson, jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca anglosaksonskog svijeta, otvoreno je priznao da kršćanska tradicija pruža „etički imunitet protiv lažnih religija Lenjina i Hitlera“. Ferguson, smatra da je upravo kršćansko poimanje osobe i dostojanstva omogućilo razvoj zapadnih vrijednosti koje se danas uzimaju zdravo za gotovo.
Slično tomu, britanski povjesničar Tom Holland — nekadašnji liberalni skeptik, odgojen u okruženju ateizma — danas otvoreno priznaje da je upravo kršćanstvo oblikovalo moralni pejzaž Zapada. To najjasnije pokazuje u svojoj utjecajnoj knjizi Dominion (Vladavina), djelu koje je mnogima otvorilo oči za činjenicu da je kršćanska revolucija duboko preoblikovala zapadnu svijest o osobi, dostojanstvu, pravdi, milosrđu i ljudskim pravima — i to na način bez presedana u antičkom svijetu. Knjiga je snažno odjeknula u cijelom zapadnom svijetu: o njoj se raspravlja u vodećim medijima, ulazi u akademske rasprave i sve više se citira kao ključno djelo za razumijevanje zapadne civilizacije. Imamo je i u hrvatskom prijevodu i preporučujemo je svima željnima kvalitetnog i zanimljivog štiva.
Douglas Murray, agnostik i jedan od najutjecajnijih britanskih političkih komentatora i publicista, tvrdi da Zapad još uvijek živi od “moralnog kapitala” kršćanske tradicije, ali više nema snage obnavljati vrijednosti iz kojih je taj kapital izrastao. U svojim knjigama upozorava da društvo bez duhovnih temelja neizbježno tone u moralnu zbunjenost i kulturni umor.
Jordan Peterson, klinički psiholog i globalno prepoznat intelektualac, ističe da se nikakav trajni moralni poredak ne može održati bez transcendencije te da su biblijske priče temelj psihološkog i društvenog smisla Zapada. On je vjerojatno danas najeksponiraniji intelektualac u protunapadu na nove ateiste.
A u popularnoj kulturi, Joe Rogan – najgledaniji podcaster na svijetu – postao je neočekivani glas duhovnog traženja. Iako je godinama otvoreno ismijavao vjeru u Boga, sad je potpuno promijenio ton. U razgovorima koji dosežu milijunski auditorij redovito iznosi zabrinutost zbog raspada društvenog tkiva, moralne relativizacije i osjećaja besmisla među mladima. Govori da su ljudi “gladni nečega dubljeg” i da tehnologija ne može zamijeniti ono što je nekoć nudila religija: osjećaj ukorijenjenosti, zajedništvo, odgovornost i pogled koji nadilazi samoga sebe. Rogan otvoreno priznaje da ga fascinira duhovna dimenzija i da bez transcendencije suvremeni čovjek i kultura ostaju bez orijentacije.
Russell Brand, britanski glumac i komičar poznat po godinama ovisnosti, skandalima i izrazito hedonističkom načinu života, danas otvoreno govori o svom osobnom putu prema vjeri. Ima više od 11 milijuna pratitelja na X-u gdje daje izjave poput ove: „Znam da su mnogi ljudi cinični prema rastućem interesu za kršćanstvo i povratak Bogu, ali meni je to očito. Kako se značenje u modernom svijetu pogoršava te se naši sustavi vrijednosti i institucije raspadaju, svi postajemo sve svjesniji da postoji taj fascinantni poznati lik koji se budi i poziva, a koga cijeli život svi poznajemo, u sebi i oko sebe. Za mene je to vrlo uzbudljivo.“
Čak i u Silicijskoj dolini, bastionu tehnološkog optimizma, Elon Musk sve češće govori o rizicima društva koje je tehnološki moćno, ali moralno osiromašeno. Musk otvoreno upozorava da napredna tehnologija – od umjetne inteligencije do biotehnologije – može postati opasna ako se razvija u kulturi koja je izgubila duhovne i moralne temelje.
Peter Thiel, jedan od najutjecajnijih investitora Silicijske doline i čovjek koji je godinama govorio o budućnosti tehnologije i ljudskog napretka, sve otvorenije tvrdi da se Zapad našao u moralnoj krizi upravo zato što je napustio transcendenciju. Po njegovu mišljenju, civilizacija se ne može održati samo na tržištu, inovacijama i algoritmima, nego treba jasniju viziju čovjeka ukorijenjenu u trajnim, nadvremenskim vrijednostima. Izjavio je da povijest ima smisao i da ljudski život nije prepušten pukoj slučajnosti.
Sličan je zaokret vidljiv i kod Larryja Sangera, suutemeljitelja Wikipedije. Na vlastitom je blogu opisao kako je, nakon godina agnosticizma, postupno došao do uvjerenja da je kršćanska vizija svijeta najdublje u skladu s razumom, moralom i iskustvom čovjeka.
Ayaan Hirsi Ali
Najdramatičniji i najsimboličniji primjer raspada projekta novog ateizma svakako je Ayaan Hirsi Ali. Odrasla je u okruženju radikalnog islama. Godine 1992. bježi i traži utočište u Nizozemskoj. Ondje završava politologiju, uči jezik, radi kao prevoditeljica u centrima za žrtve nasilja, a potom postaje i zastupnica u parlamentu.
Godine 2004. s redateljem Theom van Goghom snima kratki film Submission, snažnu umjetničku kritiku zlostavljanja žena u radikalnom islamu. Iste godine Van Gogh je usred Amsterdama ubijen; na njegovo je tijelo napadač nožem pričvrstio poruku upućenu Ayaan. Godinama je živjela pod policijskom pratnjom na tajnim lokacijama, sve dok nije bila prisiljena napustiti Europu i preseliti se u SAD.
U to je vrijeme javno prigrlila ateizam. Dawkins, Hitchens i drugi ne samo da su je isticali kao simbol „osloboditeljske“ misli, nego su s njom prijateljevali i često zajednički javno nastupali. Smatrali su je ženom koja se intelektualno oslobodila i čvrsto stala uz novi ateizam. U Hrvatskoj se na svakom kiosku prodavala njena knjiga Nevjernica. Godinama se i sama predstavljala kao ateistica i postala ikona sekularnog feminizma. No iza te slike vodila je tešku unutarnju borbu: priznala je da ju je iskustvo radikalnog islama ostavilo slomljenom, a da joj je ateizam služio samo kao privremeni predah.
U studenome 2023. objavila je da napušta ateizam i prihvaća Krista u kojem je našla smirenje. Objasnila je da joj ateizam, premda je jedno vrijeme djelovao oslobađajuće, nije mogao odgovoriti na najdublja pitanja niti pomoći u borbi s anksioznošću koja ju godinama izjedala. Njezino obraćenje mnogi smatraju jednim od najvažnijih intelektualnih događaja posljednjih godina.
Zaključak
Sve je jasnije da suvremeni svijet ulazi u razdoblje dubokog duhovnog preispitivanja. Povratak vjeri nije nostalgija, nego odgovor na prazninu koja je ostala iza velikih sekularnih obećanja. Sve više ključnih ljudi u kulturi ponovno postavlja ona temeljna pitanja koja je novi ateizam ismijao kao naivnost.
Ta pitanja nisu akademska. Ona izviru iz temeljne ljudske intuicije da život ima stvaran, objektivan smisao. Nije u našoj moći vjerovati da ništa nema smisla i nastaviti živjeti normalno. Po tome se razlikujemo od životinja (i od umjetne inteligencije). Ne možemo povjerovati da je sve tek slijepi slučaj i istodobno očekivati polet ili snagu za (savjestan) život. A zdravi razum i konkretni život pokazuju da besmisao čovjeku uvijek oduzima snagu i vuče ga prema dolje. Viktor Frankl je u koncentracijskom logoru shvatio da čovjek može izdržati glad, hladnoću, poniženje i patnju, ali ne može izdržati besmisao. Kada se pitanje smisla potiskuje, vraća se kao tjeskoba, nutarnji rasap, anksioznost ili napadi panike, što danas poprima razmjere pandemije.
Novi ateizam čovjeku nudi upravo besmisao, upakiran u privlačan omot: emocionalno zavodljiv, retorički glasan, revolucionarno odvažan — ali ipak besmisao. Taj projekt snažno podupiru i mediji i školstvo. Ipak, čini se da se uz svu tu zaglušujuću buku mnogi naši suvremenici bude iz sna i počinju postavljati isto pitanje: hoćemo li se i dalje pretvarati da možemo živjeti bez temelja — ili ćemo imati hrabrosti ponovno tražiti Boga, nakon što smo ga nekoliko stoljeća ignorirali?
