Svi smo potrebni utjehe. Ako je ne dobijemo od nekoga drugoga, pokušavamo je stvoriti sami sebi.
Utjeha nam nije potrebna dok vladamo situacijom. Međutim, postoje trenuci kada nam sve izmiče iz ruku. Te situacije mogu biti gornje i donje. Gornje su one kada se usplahirimo – kada nam nešto pođe dobro od ruke, doživimo uspjeh, pohvale, i kao da probijemo vlastiti strop. Premda smo tada puni zanosa i oduševljenja, i tada nam treba utjeha. U takvim trenucima znamo je brzo potražiti u piću, drogi, bludu, lošem društvu, kocki, kompulzivnoj kupovini, razuzdanim zabavama ili nečem sličnom.
Isto je i kada smo dolje. Tada se spuštamo niže od nas samih i kao da se razum isključi, a nama zavladaju slijepe sile koje nas guraju u luđačko traženje utjehe. Bacamo se na prvo što nam je nadohvat ruke.
Nitko ne može živjeti, a da ne ulijeće u te crvene zone, gore ili dolje, i zato smo svi potrebni utjehe. Poput smo otrovane mačke koja traži ljekovitu travu. Ne vladamo tom ljutom potrebom. Utjeha ili ništa!
Problem je da nam spomenute „utjehe“ nanose još veću ranu i proširuju našu crvenu zonu. Nakon što se tješimo pićem ili bludom, naše se biće sužava i smanjuje, i sve nam je više potrebna takva utjeha, dok ne dođemo do potpune neutješnosti. Tada nam se čini kao da smo čitavi u crvenoj zoni i da su svi putovi zatvoreni. Počinje nas zahvaćati duboki očaj. Razumom više ne vladamo, a utjehu nam više ništa ne pruža.
U ovom kontekstu može nam biti zanimljivo da se u Evanđelju Duh Sveti naziva Tješitelj. On nas tješi u svakoj našoj nevolji, u svakoj situaciji kada gubimo kontrolu nad svojom voljom, i općenito – nad svojim životom. U jednoj drevnoj pjesmi pjevamo: Tješitelju tako blag! On je utjeha koja nas dodatno ne razara.
Naš Cesarić pjeva: Rakije, rakije ovamo, jer utjehe nema u vodi! Mi te stihove možemo preokrenuti: Vode, vode Duha Svetoga, ovamo, jer utjehe nema u rakiji!
Duh Sveti nas obuhvaća odozgo i odozdo. On nam daje dar razuma koji prodire i u naše crvene zone. A razum nam uvijek omogućuje da vladamo situacijom. Tako nam utjeha Duha Svetoga pruža ono što svi želimo – da smo uvijek svoji, da nama nikada ne vladaju razorne sile koje poništavaju naše biće i bacaju ga u duboki očaj.
Nekome Duh Sveti može zvučati apstraktno, možda previše pobožnjački. Međutim, možemo Ga lako prepoznati po plodovima u životu tolikih koji su živjeli u teškim ovisnostima, a onda su se – na ovaj ili onaj način – otvorili snazi odozgo koja im je dala moć oduprijeti se lažnim i pogubnim utjehama te ući u odgovornost i trpljenje od kojih su prije bježali, i tako zapravo bježali od života.
Svi koji iskuse stvarno i konkretno oslobođenje od robovanja razarajućim utjehama dobro razumiju kako je najvažnija promjena nutrine – uma, svijesti, misli, mentaliteta – to jest promjena Duha, koja ne ovisi samo o našim dobrim željama i naporima volje, već je to ponajprije milost koja dolazi odozgo. Svjetski poznati psihijatar Scott Peck u svom osobnom životu i radu s tolikim ljudima priznao je u svojim knjigama kako smatra da:
Postoji sila koja nas nekako gura prema tome da izaberemo teži put, kako bismo se mogli izdići iznad blata i gliba u kojem se većina nas rodi.(…) I što da mi – koji smo skeptični i okrenuti znanosti – radimo s tom moćnom silom koja potječe odnekud izvan ljudske svijesti i koja potpomaže duhovni rast ljudskih bića? Ne možemo je opipati. Nemamo načina izmjeriti je. A ipak, ona postoji. Stvarna je. Bismo li se trebali držati tunelskog vida i ignorirati je zato što se ne uklapa u tradicionalno znanstveno poimanje prirodnih zakona? To mi se čini opasnim. Mislim da se ne možemo nadati potpunom razumijevanju kozmosa i čovjekova mjesta u njemu, a time i prirode samog čovječanstva, ako u naše konceptualne okvire ne uključimo i fenomen milosti.1
Taj je liječnik mnogo riskirao pišući javno takve riječi. A što mi možemo izgubiti ako u tišini svoje sobe, u molitvi, priznamo da smo slabi i da trebamo pomoć Tješitelja odozgo?
…Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
pun miline, hlade tih.
Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu
Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim…
Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim…
1 M. Scott Peck, Put kojim se rjeđe ide, Zagreb: Mozaik knjiga, 2013., poglavlje IV, „Milost” (izv. The Road Less Traveled, 1978.)
Podaci o ilustraciji:
Evelyn De Morgan (1855.–1919.) „Nada u tamnici očaja” (Hope in a Prison of Despair, 1887.), ulje na platnu, zbirka De Morgan Foundation, London
