…umro je antifašist, komunist, partizan, političar, pravnik Dušan Diminić (Labin, 30.I.1914. – Zagreb, 13.III.2005.). Otac Matko, rodom iz Svetog Lovreča Labinskog (Diminići), bio je učitelj i narodnjak, a majka Lucija rođ. Bastianich (Bastijanić), piše Goran Prodan na Istrapediji.
Pod pritiskom nove, talijanske vlasti 1921. obitelj emigrira u Jugoslaviju, u Punat na Krku, gdje Dušan pohađa osnovnu školu (Punat se u to vrijeme zvao Aleksandrovo). Maturirao je 1932. u sušačkoj gimnaziji, a diplomirao 1939. na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Politički je aktivan od gimnazijskih dana, kada na Sušaku dolazi u kontakt s (ilegalnim) komunističkim pokretom i 1.V.1932. postaje član Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Hrvatsko primorje (bio je zadužen za djelovanje među školskom omladinom). Komunističko propagandno djelovanje nastavlja i na fakultetu, zbog čega je 1934. je uhićen i 17.XI. na Okružnom sudu u Ogulinu osuđen na godinu dana strogog zatvora te je kaznu odslužio u Ogulinskoj kuli. Potom je u više navrata zatvaran, ali ne odustaje komunističke aktivnosti te je 1936. izabran u Mjesni komitet KPJ za Sušak. U proljeće 1940., nakon što je poslije uhićenja u ožujku bio sudski oslobođen 5.VI. na Okružnom sudu u Sušaku, sljedećeg je dana ponovo uhićen i interniran u lepoglavski logor.
Pred rat bio je protjeran u matičnu općinu Krk odakle se vraća na Sušak i nastavlja djelovanje u OK Komunističke partije Hrvatske (KPH) te piše letak “U borbu” u kojem poziva narod u borbu protiv neprijatelja, pri tom spominjući i Istru. Nedugo zatim dolazi u sukob s Centralnim komitetom KPH te je 1941. isključen iz Partije. Sljedeće godine odlazi u partizane, pa je rehabilitiran i ponovno primljen u Partiju.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. postao je pomoćnik komesara Operativnog štaba za Istru te član Privremenog pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Istru i sudjeluje u donošenju Pazinskih odluka. Također je član Oblasnog komiteta KPH Istre, član Oblasnog NOO-a za Istru te tajnik Oblasnog odbora Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru.
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio je organizacijski sekretar CK Komunističke partije Julijske krajine (osnovane u Trstu 13.VIII.1945.) i tajnik Oblasnog narodnog odbora Istre. Bio je 1946. član jugoslavenske delegacije na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a krajem iste godine je među Istranima koji su prihvaćeni u Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske. Na dopunskim izborima 1947. izabran je za zastupnika u Saveznom vijeću Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) te ponovo u proljeće 1950., a iste godine u studenom, u izbornom kotaru Pazin I, u drugi saziv Sabora NRH.
Zalagao se za vođenje specifične politike prema Istri svjestan činjenice da se istarsko stanovništvo po prvi puta našlo u granicama Jugoslavije. Bio je protiv načina izgradnje željezničke pruge Lupoglav – Štalije (Raška pruga, 1948.-51.) jer su vlasti prvotnu ideju dobrovoljnog rada u praksi provodile kao prisilan rad. Kritizirao je i tjeranje ljudi sa sela na rad u rudnike te oduzimanje matrikula pomorcima kako se ne bi mogli ukrcavati na strane brodove. Upozoravanja da takva politika potiče optiranja vjerojatno su rezultirala njegovim micanjem iz Istre.
Bio je postavljen 1948. za pomoćnika jugoslavenskog veleposlanika u Tirani, potom radi u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, pa je u Zagrebu ministar komunalnih poslova u Vladi NRH (28.IV.1949.–5.V.1950.) te ministar trgovine i opskrbe (5.V.1950.–27.IV.1951.). Početkom 1953. izabran je u Izvršno vijeće Sabora NRH, a bio je i član CK KPH. Na državnim izborima krajem 1953. ponovo je izabran, u izbornom kotaru Pazin-Labin, za zastupnika u Saveznom vijeću Skupštine FNRJ.
Na tragu partijskih (deklarativnih) stavova o demokratizaciji političkog sustava početkom 1950-ih Diminić i sličnomišljenici objavljuju više članaka na tu temu.
Diminić je od 1.I.1954. potpisan kao glavni urednik Naprijeda, 8.I. objavio je članak “Jedinstvo socijalističkih redova i borba mišljenja” u kojem se zalaže za različitost mišljenja (i) u Partiji, ali već nakon trećeg siječanjskog broja partijski je tjednik ugašen, a na Desetom plenumu SKH Diminić i redakcija Naprijeda optuženi su za “đilasovštinu” odnosno za namjeru stvaranja višestranačkog sustava i likvidaciju Partije. Diminić je isključen iz SKH i iz javnog života.
Do mirovine je radio kao pravnik, a u mirovini je iz Zagreba sve češće dolazio u rodnu Labinšćinu te je za ljetnih mjeseci sa suprugom Adom Gortan, rodom iz Pazina, živio u Tunarici.
Predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je 2002. Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
