Povodom jednog videa na YouTubeu na kojem ogorčeni roditelj pljuje na mogućeg dilera koji je čini se prodavao drogu njegovom djetetu zanima nas zbog čega u stanju bijesa ljudi, ali čak i neke životinje, pljuju na osobe ili na pod. Jednostavna psihologija, ali zanimalo nas je što će reći ChatGPT.
Pljuvanje u stanju bijesa ima duboke biološke i kulturne korijene — i kod ljudi i kod životinja.
Evo zašto se taj čin javlja:
1. Biološki refleks gađenja i odbacivanja
Pljuvačka se evolucijski povezuje s odbacivanjem nečega što je “prljavo” ili “toksično” (npr. izbacivanje loše hrane iz usta).
Kad smo bijesni ili zgroženi, mozak može aktivirati isti refleks, ali umjesto da pljunemo hranu, pljunemo prema osobi — simbolički je “izbacujemo” iz svog kruga ili pokazujemo da je “otrovna” za nas.
2. Signal dominacije i agresije kod životinja
U prirodi, mnoge životinje koriste pljuvanje ili izbacivanje tekućine kao upozorenje ili napad (npr. ljame, deve, neki gušteri).
To ima funkciju odvraćanja prijetnje bez fizičkog kontakta, ali uz jasnu poruku neprijateljstva.
3. Kulturno kodiranje pljuvanja kao uvrede
U većini kultura pljuvanje u nečijem pravcu simbolizira krajnje nepoštovanje.
Za razliku od psovki, koje su verbalne, pljuvanje ima fizičku komponentu — prelazi osobni prostor i direktno “kontaminira” metu.
Zato ga ljudi koriste kad žele prenijeti poruku: “ti si mi toliko odvratan da ne zaslužuješ čak ni riječ, nego fizičko gađenje”.
4. Psihološka funkcija u bijesu
U visokom emocionalnom naboju (poput zaštite djeteta), tijelo prelazi u “bori se ili otiđi” stanje.
Pljuvanje može biti “mini-napad” — instinktivna, brza radnja koja ne zahtijeva razmišljanje, ali pruža osjećaj djelovanja i “oslobađanja” bijesa.
Fun fact: U nekim pravnim sustavima pljuvanje po osobi smatra se oblikom fizičkog napada, jer se radi o namjernom tjelesnom činu, čak i ako ne izazove ozljedu.
Ljutnja i gađenje na prvi se pogled čine različitim emocijama, no u mozgu su njihovi putevi iznenađujuće povezani. Obje emocije uključuju rad struktura poput amigdale i insularnog korteksa, koji obrađuju prijetnju i osjećaj odbojnosti.
Gađenje je izvorno evolucijski mehanizam preživljavanja: mozak nas upozorava na hranu ili tvari koje bi nas mogle otrovati, a tijelo reagira naglim izbacivanjem sadržaja iz usta — pljuvanjem. Kada smo u stanju bijesa, posebno u situacijama koje doživljavamo kao moralnu ili egzistencijalnu prijetnju, ti isti moždani centri mogu “prebaciti” obrambeni refleks iz domene hrane u društveni kontekst. Meta gađenja tada postaje osoba, a ne predmet.
Zbog ove preklopljenosti puteva, pljuvanje u bijesu djeluje kao instinktivni, polusvjesni čin. Ono spaja agresiju (tipičnu za ljutnju) i odbacivanje (karakteristično za gađenje) u jednu brzu reakciju koja ima snažan simbolički naboj. U tom trenutku mozak ne razlikuje prijetnju od “pokvarene hrane” — obje doživljava kao nešto što treba udaljiti i izbaciti.
Takav spoj refleksa i emocija objašnjava zašto je pljuvanje u mnogim kulturama jedno od najtežih oblika uvrede: iza njega stoji drevna biološka poruka “ti si opasan, nečist i nepoželjan”, isporučena izravno iz podsvjesnih dijelova mozga.
